Tamo na Savskoj...

Tamo na Savskoj ima tamnica stara,
oko nje bunkeri, žuti, visoki, debeli,
svakog je dana gledaju mnoge oči,
plamene pozdrave šalju
i svake noći
stoje nad tamnicom ko oblaci bijeli.

Tko u nju uđe zaboravi sreću,
rešetke uz zidove prignječe tijelo,
zavežu ruke...
Tad starica majka zapali svijeću
i sama u sobi kad ne vidi nitko,
očita sinu posmrtno opijelo.

Tamo na Savskoj ima tamnica stara,
kraj nje jure tramvaji, ljudi mržnjom gore
dok za njima krvava sjenka plazi,
nemir ih muči, ko da im vezuju ruke,
teške i duge
još neproživljene muke.

Pred vratima povorke djece i žena,
tužne im oči crvene od plača
i svaka znade - uzalud molbe -
ko u kuću mučenja uđe,
rijetko se iz nje vraća.

Tamo na Savskoj ima tamnica stara,
u njoj umiru mnoge uspomene,
svakog dana ubijaju ljude,
dušu im gule, svakoga dana
za nekim oplaču tužne slomljene žene.

Pa ipak, nitko ne ugasi baklju što bukti,
velika šuma diše, senku osvete baca,
uzalud sila,
gnjev naroda hukti,
vir velike bune
teče iz srca svakog dragog mrtvaca...

Ante Boglić, (1941)