Naša Sloboda

Petru Komneniću

I

Sloboda ždere meso i krv guta,
Sloboda noge krši, lomi ruke.
Darovi njeni groblja su i muke.
Sloboda je strašna, hladna i kruta.

Njena su vojska kosturi, mrtvaci;
Njena su vrata grozne smrti ralje,
A poderane njezine su halje,
I crni od krvi i dima barjaci.

Sloboda riče ko bombe, granate,
Ko tanad pišti, i strašno se ceri
Ko nebo, kojim kruže bombarderi,
Oko nje crni gavrani se jate.

Sloboda nema krila, ima štake,
I oka nema, ćorava i slijepa,
Ko sablast ide. Ona nije lijepa:
Ona je strašna ustala iz rake.

Ljuljaške njene vješala su. Tane
Poljubac njezin u krvave rane.
Al groblja su joj brda i doline,
Vrh kojih sunce nestane i sine.

II

Slobodo, sada Klancem Smrti gaziš,
A kljuse ti je ranjavo, i pada.
Koščatu ruku daj nam, pa ćeš tada
Od naše krvi da se preobraziš.

Ti nisi žena, snaga ti je muška,
Ne pjevaš pesme, al i ne naričeš
Ti grmiš, vrištiš, proklinješ i ričeš,
Ko naša bomba, mitraljez i puška.

Puži, Slobodo, ne treba da letiš
Nek tvoje kosti pokrivaju krpe,
Al jednom iznad naše mrtve hrpe
Životom ćeš smrti da se osvetiš.

Ivan Goran Kovačić (1943)