Ivan Goran Kovačić

Rođen: 21. ožujka 1913. u Lukovdolu; Ubijen: 13. srpnja 1943. u Bunovu. U selu Bunovu na desnoj obali Drine zločinački četnički revolver ispalio je 13. srpnja 1943. metak u velikog književnika Ivana Gorana Kovačića.

Prestao je živjeti čovjek koji je o klanju, četničkom i ustaškom, i zločinu uopće, vrisnuo najznačajniji prosvjed, najdublju osudu mraka koju pamti europska literatura:


Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.


Goran se rodio 21. ožujka 1913. u Lukovdolu u Gorskome kotaru od oca Ivana i majke Ruže. Nižu pučku školu polazio je u rodnome selu, a realnu gimnaziju u Karlovcu i Zagrebu. Početkom listopada 1932. upisao se na zagrebačko Sveučilište, ali mučen siromaštvom i bolešću, studij nije završio. Nakon izlaska knjige novela Dani gnjeva 1936. zaposlio se u Hrvatskom dnevniku gdje je kao urednik kulturne rubrike radio sve do ljeta 1940.

Te je godine početkom ožujka nastupio na Književnim večerima s nekolicinom hrvatskih književnika u Mariboru i tom se prigodom osobito sprijateljio s Vladimirom Nazorom. Dvije godine kasnije zajedno će otići u partizane sredivši prethodno, brižno, svoje rukopise. Ne računajući njegovu prvu zbirku Poezije, što ju je objavio s još dvojicom mladih pjesnika godine 1932., Ivan Goran Kovačić nije doživio izlazak svojih kasnijih knjiga. Sve njegove knjige: Ognji i rože, Sveti psovač, Eseji i ocjene, prijevodi strane lirike i Izabrana djela izlaze poslije Drugog svjetskog rata. Za prve Goranove radove, osobito za pjesme iz zbirke Ognji i rože, važna je privrženost zavičaju i ljudima koje je dao umjetnički snažno i odgovarajućim jezičnim sredstvima na kajkavskom narječju.

Vrhunac Goranova stvaranja i djela je poema Jama, nastala u ratnim danima. Klasična u kompoziciji, skladna u izrazu i bogata slikama, ta je poema umjetnički jedinstven prosvjed na sablasnu stvarnost zločina, no istodobno i himna slobodi i humanosti, koja nadmašuje sve što je u nas na sličnu temu lirski napisano. U biti Jama opisuje odnos žrtve i zločinca, a žrtvom je sam pjesnik koji u svoje ime kazuje jezovitu stvarnost tisuća žrtava. U njoj nema nijedne neskladne riječi, nijedne izravne parole ili verbalne osude. Uzvišenim i ljudskim riječima izražava sve:


Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?..


I dok bude i posljednji Čovjek živjeo, Jama će snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva.

Ivan Goran Kovačić