Radnička Madona

Da si bio tamo, vidio bi memljive zidove,
zagušljivu pomrčinu podruma, krevet i u njemu ženu,
koja je rodila od čovjeka.

Ah, kandilo! Vidio bi zadimljenu peć,
osjetio bi vonj sirotinjskog ručka,
ugledao bi hrpu djece na slamnjači,
ona bi ti zapjevala koledu očaja.

Madono! Kako si gruba! Kako si uvenula!
Na rukama splet pomodrjelih žila,
prkos odrcanja ispod čela, usne usahle -
dok je riječi ljubavi već davno
grkljan bijede progutao.

A tri kralja! Zaobišla su ovaj dom,
nedostajalo im je darova za tebe, ženo s djetetom.
Bila je volja božje zvezde da zalutaju.
Prosuli su svoje zlato, svoju pomast, svoje milosne osmijehe
po toplim stanovima raskošnih soba,
samo bogataši, otišli su među svoje.

A Betlehem je
pun siromašnih, odrpanih, bosih,
sljepih, bolesnih, griješnih -
ti ovdje dišeš tako teško, ljepota je opala sa tebe,
dijete-čudo pije čemerno mlijeko tvojih žila,
ali vjeruj:
kad mu bude trideset godina,
ući će u grad sa evanđeljem pobune na usnama,
objavit će na trgu dolazak istine,
naoružat će narod, san i metal stavit će mu u ruke -
i neće se dati razapeti.

Jer će njegova molitva biti - djelo.

Joseh Hora,
sa češkog preveo Miodrag Ašanin