Siromah

Imam prozor,
u njemu pluta proljetni dan
kao lađa na rijeci s ružičastim barjakom,
imam psa,
on ima ljudske oči,
imam plavi notes
i u njemu
trideset i tri lepa devojačka imena,
imam oštar džepni nož i pištolj,
u kravati iglu s rubinom,
imam dragu što pleše na proljetnom travnjaku
(naveče s njom odlazim u polje iza groblja,
a jer je frizerka,
mirišu joj ruke, lice i kosa,
kao da juče nije u postelji spavala nego u buketu ruža),
i još, da ne zaboravim,
imam praznu kutiju od kreme,
za prozorom tužnu isušenu saksiju,
u zapučku cvijet,
a u duši plač.

kad sam kod kuće,
ne moram gledati stalno na ulicu,
u zvijezde gledam,
na češalj sviram
i pjevam,
bubnjam po hrastovom stolu prstima
i osjećam se kao da sam opasan zagrljajima.

Istina, mnogi će reći:
to bi uistinu za mene bilo malo,
ako je tebi dovoljno,
meni bi koješta nedostajalo.
O, da, ipak bih ja više volio
kad bih imao više,
ali ja sam mudar siromah:
ja čitam sa zvjezdanih puta
i vjerujem Manifestu komunista,
vjerujem, doći će jednom dan,
kad ću ja biti zadovoljan,
vjerujem, jednom ću biti nesputan jadom
i letjeću avionom visoko, visoko,
visoko nad praškim gradom.

Jaroslav Sajfert,
sa češkog preveo Miodrag Ašanin