Veliki petak godine 1919.

(Karlu Libknehtu u spomen)

O Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vjeke vjekova!
Krvavi čavli opet čovečju ruku gnoje,
a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.
Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.
O Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vjeke vjekova!
U borbi s krdom lažnih i krivih bogova
pao je Čovečji Sin.
Krstove svoje golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.

U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.

Ideal hoće li bijeli, prezren i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek
na evropski Veliki Petak?
Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,
na glavi mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni, evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transvala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
karmine tužne pije i razbito pjeva:
jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.
Na jarbolu lađe su opet pribili admirala.
Al' Ništa!
Sviće
Internacionala.

Miroslav Krleža (1919)