Oblaci

Oblaci, oblaci putuju i plove
ko putnici neki daleki,
putnici naših burnih dana.
Da l' želje naše i naše snove,
paperjasti, laki i meki,
s krševitog nose Balkana?

Pričaju li oni o novom čoveku
koji se na jugu ovom rodi,
i kako ljubav bratska je dobra?
I da l' je iko tako, i u kojem veku,
put svoj krčio prema slobodi,
ko mi u veku Oktobra?

Znaju li možda, za divnu priču
o braći koja su se zauvek srela
jeseni jedne kasne, ratne? -
O susretu ovom bukvarci već sriču;
o njemu legenda već se splela,
legenda sreće naše stokratne.

Putuju oni... za njima ostaju
đermovi, njive, poljane i stada;
dimnjaci, dimnjaci ko stogovi.
Na dijapazonu srca svi tonovi postaju
zvuci radosti i zvuci rada,
i novi ritmovi i novi slogovi...

I hukti vetar. Oblaci plove
ko putnici neki daleki, daleki,
putnici naših burnih dana:
to Zemlji Oktobra naše rujne snove
paperjasti, laki i meki,
s krševitog nose Balkana.

Tanasije Mladenović, 1946.