31/03/2009 [04:16]
Od: Ratibor Trivunac
MASA, prva godina: Nova generacija anarhosindikalista i anarhosindikalistica definirala je svoju ulogu kao ?propagandno-borbenu", bez pretencioznosti i salonskih frazeologija karakteristi?nih za mnoge ljevi?arske pokrete danas.
U Zagrebu se prije ne?to vi?e od tjedan dana (od 21. do 22. o?ujka) odr?ao Tre?i kongres Mre?e anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) koji je okupio ?lanove i ?lanice te organizacije iz cijele Hrvatske. Sude?i prema izvje?taju sa sastanka, ovaj kongres je bio od posebne va?nosti jer se na njemu izglasao i dovr?io statut organizacije, jasnije su se definirale minimalne obveze, a izglasana je i programska deklaracija. Drugim rije?ima - postavljeni su logisti?ki preduvjeti za funkcioniranje ove organizacije, a s tim je ujedno i zavr?ena prva godina djelovanja MASA-e. Od njenog prvog javnog pojavljivanja na sindikalnim prosvjedima 12. 4. 2008. godine, MASA-ini transparenti (poput Nema ratova izme?u naroda, nema mira izme?u klasa, Tko sije bijedu, ?anje gnjev te Zahtijevamo du?e lance i ve?e kaveze) mogli su se tako?er vidjeti na studentskim prosvjedima, narodnom prosvjedu Stegnite vi remen bando lopovska, a njihove su se crno-crvene zastave vijorile i na pro?logodi?njem Zagreb Prideu. Pored prosvjeda MASA je javni i medijski prostor popunila i raznim akcijama solidarnosti, poput onih sa gr?kim pobunjenicima u prosincu pro?le godine, a u novu je godinu krenula akcijama solidarnosti sa otpu?tenim radnicima i radnicama GETRO-a. Ovih dana MASA je jo? jednom digla pra?inu u Rijeci upozoravaju?i na planove direktora brodogradili?ta 3. Maja ?eljka Star?evi?a da Sanaderov posjet tom brodogradili?tu poprati cvije?em, transparentima, i novim prilazom u vrijednosti od pola milijuna kuna.
Bez ustru?avanja se mo?e ustvrditi kako su anarhosindikalisti i anarhosindikalistkinje u samo godinu dana postigli medijsku vidljivost slobodarskih ideja i alternativa koju ovaj pokret nije nikada imao na ovim prostorima, a brojni ?lanci, u formi vijesti, kolumna i intervjua, to potvr?uju. Razlog za to treba prije svega tra?iti u njihovoj permanentnoj praksi i prisutnosti u konkretnom javnom prostoru. Prezentacije anarhosindikalizma uvelike su ovisile o konkretnom mediju, ali i o znanju odre?enih novinara/novinarki o samom pokretu, pa su varirale od korektnih izvje?taja do jeftinih psihologizacija koje su te aktivnosti nastojale svesti na ve? pro?vakani i apstraktni ?bunt mladih". Bez obzira na to, slobodarske ideje su postale prisutnije, i sama ta ?injenica predstavlja odre?eni pomak.
Me?utim, anarhosindikalisti?ka praksa se nije pojavila ni otkuda, ve? je njoj, kako to obi?no biva, prethodilo razvijanje ideja. U tom smislu je sasvim logi?no zapitati se kako je to anarhosindikalizam do?ao u Hrvatsku, te koji je njegov zna?aj u hrvatskom kontekstu. U istra?ivanju prisutnosti anarhosindikalizma na ovim prostorima morat ?emo se udaljiti od pretpostavljenog intelektualnog centra Hrvatske, Zagreba, i oti?i na jug, u grad u kojem takav razvoj te?ko da se mogao o?ekivati. A pri?a svjesno i nesvjesno po?inje u Zadru, gradu koji je u imaginariju ?klasi?nog" hrvatskog ljevi?ara obilje?en, sa puno opravdanosti, kao fa?isti?ki.
Kao zametke onoga ?to ?e se kasnije razviti u jasno profilirane anarhosindikalisti?ke stavove mo?emo vidjeti nastanak Zadarskog anarhisti?kog fronta (ZAF) krajem 2001. godine. Iako je ZAF, kao i ve?ina anarhisti?kih grupa u Hrvatskoj, proiza?ao iz subkulturne pankerske scene, on je ubrzo napustio do tada dominiraju?u lifestyle anarho-pankersku paradigmu. Geografska udaljenost je, izme?u ostalog, a kako navodi ?lan tada?njeg ZAF-a Denis, odigrala i pozitivnu ulogu i to u smislu da je omogu?ila poprili?no autonoman razvoj njezinih ?lanova izvan utjecaja "centra" anarhizma u Hrvatskoj. Me?utim, iako su ?lanovi tada?njeg ZAF-a bili fizi?ki udaljeni od zagreba?kih anarhista-kinja, teorija im je ipak bila ?blizu". Dostupnost Interneta omogu?ila je nesmetan i olak?an pristup online arhivama sa aktualnim anarhisti?kim analizama, ali i tekstovima klasi?nih teoreti?ara anarhizma. Internet je omogu?io i komunikaciju sa raznim anarhisti?kim grupama iz regije i svijeta, ponajprije s anarhistima sa prostora biv?e Jugoslavije, od kojih je zna?ajna bila suradnja sa tada?njom Inicijativom za anarhosindikat (IAS) iz Srbije. Veze anarhista tako su se stvarale u sprezi lokalnog i globalnog, prije nego li nu?no nacionalnog. U tim procesima ZAF je otkrivao ono ?to je hrvatskom anarhizmu nedostajalo - a to je klasni karakter anarhizma, koji je izme?u ostaloga uvijek i tvorio osnovicu anarhisti?kog organiziranja, ali se vjerojatno u kontekstu nove hrvatske dr?ave pokazao "nepodobnim" i problemati?nim za uporabu. Tako se ve? u tre?em broju Solidarnost i sloboda, glasila te organizacije, pojavljuje rubrika Naj?e??e postavljena pitanja o anarhosindikalizmu, u kojoj su se objavljivali prijevodi istoimenog teksta sa tada najve?e internet arhive Anarchosyndicalism. ZAF je tako?er me?u prvima po?eo koristi koncepte radni?ka klasa, samoupravljanje, klasni rat i anarho-komunizam kako bi se pozicionirao unutar plejade anarhisti?kih ideja.
I iako se usvajanje klasnog karaktera moglo pokazati pogubnim unutar konteksta tranzicijskog nacionalizma, tim prije ?to je ve?ina tih pojmova prisje?ala na vremena jugoslavenskog socijalizma, ZAF se jasno pozicionirao nasuprot svih onih interpretacija koje su jednozna?no fiksirale zna?enje socijalizma/komunizma, a koje su, izme?u ostalog, dolazile i od strane mnogih anarhista / anarhistica. Takvo pozicioniranje zna?ilo je i upu?ivanje na ?injenicu da su povijest i teorije socijalizma ustvari povijest sukoba i prijepora oko njegovog zna?enja. U tom je smislu negiranje socijalisti?ke tradicije anarhizma moglo prije predstavljati podila?enje dominantnom diskursu nacionalizma, nego neko strategijski promi?ljeno djelovanje. Biti otvoren spram socijalisti?ke tradicije anarhizma zna?ilo je izme?u ostaloga izu?avati i druge socijalisti?ke tradicije od kojih su neke, poput samih radova Karla Marxa, komunista vije?a i jugoslavenske grupe Praxis, ostavile utjecaja na zadarske anarhist i anarhistice.
Nakon odlaska delegata ZAF-a na XXII Kongres Me?unarodnog udru?enja radnika i radnica koji se odr?ao u Granadi (?panjolska) u prosincu 2004. godine ZAF se jo? jasnije pribli?io anarhosindikalizmu. Inspirirani iskustvima i kontaktima koje su tamo ostvarili ?lanovi i ?lanice ZAF-a odlu?uju osnovati Anarhosindikalisti?ku konfederaciju (ASK) sa ciljem stvaranja nacionalne mre?e sindikata i skup?tina susjedstva. Me?utim, kako je vrijeme pokazalo, ti su planovi bili pretenciozni. Umjesto usmjerenja na edukaciju i stvaranje grupa koje ?e prije svega ?iriti anarhosindikalisti?ku teoriju i alternative, ?lanovi i ?lanice ASK-a zanijeli se misle?i kako se odmah mogu stvarati ?pravi" sindikati i drugi oblici sindikalizma zajednice. Pored toga, i sami tada?nji anarhisti bili su skepti?ni prema organizacijama anarhosindikalisti?kog tipa, kao i uop?e bilo kojem organiziranom obliku anarhizma. Klasi?ni sukob izme?u anarhista koji su se zalagali za sna?nu i organiziranu borbu i onih koji su svoje povjerenje davali spontanosti jo? je jednom iza?ao na vidjelo. Nakon toga nastupa vrijeme vakuma u kojoj je ASK uglavnom bio neaktivan, iako su ?lanovi i ?lanice me?u sobom i dalje odr?avali komunikaciju i rasprave.
Kako se kasnije pokazalo, bila je potrebna jedna nova generacija anarhista i anarhistica koji su se razvijali izvan dominantnog anarhisti?kog diskursa kako bi jedne takve ideje zaista za?ivjele u praksi. Kada su u velja?i 2008. zadarski anarhisti uputili poziv za Prvi nacionalni anarhosindikalisti?ki sastanak, njihova o?ekivanja nisu bila velika i sam je sastanak bio zami?ljen prije svega kao dru?enje sa eventualnim uspostavljanjem kontakata me?u pojedincima, nego kao poziv na stvaranje neke nacionalne organizacije. Me?utim, pokazalo se da je nakon vi?e godina situacija bila sazrela za jedan takav korak, i da su nove generacije anarhista te?ile za stvaranjem organizirane borbe. Na tom nultom sastanku, i na sasvim spontan na?in, nastala je Mre?a anarhosindikalista (MASA) koja je okupila pojedince / pojedinke iz raznih krajeva Hrvatske - Dalmacije, Istre i Zagreba. Time je i zapo?ela stvarna povijest anarhosindikalizma u Hrvatskoj.
Za razliku od ASK-a, nova generacija anarhosindikalista i anarhosindikalistica jasno je definirala svoju ulogu kao ?propagandno-borbenu" i time pokazala osjetljivost za kontekst u kojem djeluje, bez pretencioznosti i salonskih frazeologija karakteristi?nih za mnoge ljevi?arske pokrete danas. Umjesto ?peglanja" teorijske i ideolo?ke ?isto?e koja prije vodi u sekta?tvo, nove generacije izrazile su jaku ?elju za ?pribli?avanjem radnicima radnicama" na ?to jednostavniji na?in, bez velikih rije?i i ?revolucionarnih" popovanja.
Pojava MASA-e dovela je na politi?ku scenu dvostruku novinu. Po prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti anarhizam je dobio svoj organizirani oblik i jasnu politi?ku strategiju. Sa jedne strane, model funkcioniranja putem federalno organiziranih lokalnih grupa omogu?uje razmjenu informacija me?u aktivistima i aktivisticama, ali i solidarnost i koordinaciju akcija na nacionalnom nivou. Na osniva?kom kongresu MASA-e jedan je ?lan, Eugen, to sa?eo na sljede?i na?in: Kapitalizam i dr?ava su organizirani, pa zato i na?a borba mora biti organizirana. Tim organiziranim oblikom borbe MASA je prakti?no pokazala da je gledanje na anarhizam kao zagovaranje kaosa u kojem ?svatko radi ?to ga je volja" velikim djelom predrasuda, jer sam statut MASA-e jasno proklamira sartreovski princip prema kojem nema slobode bez odgovornosti, a niti odgovornosti bez slobode. Radi se naime, o procesima stvaranja druga?ijih oblika organizacija koje nastoje osigurati najve?i stupanj individualne i kolektivne autonomije i najmanji stupanj hijerarhije. Zato i mnogi anarhisti i anarhistkinje na svoje organizacije gledaju kao na ?kolu gra?enja novog svijeta u lju?turi starog ?ime se u obzir uzima ne samo ?injenica da svijest/teorija utje?e na praksu, ve? i obrnuto - da praksa utje?e na svijest/teoriju. Ironi?no, su?tinu toga lijepo je sa?ela ?neoliberalna" feministkinja Carole Pateman kada je ustvrdila da prakticiranjem (direktno) demokratskih procesa, pojedinci u?e postajati direktno-demokratskim subjektom.
Pored tog organiziranog oblika borbe ?lanovi i ?lanice MASA-e jasno su odredili ono ?to je svakom politi?kom pokretu potrebno - subjekt. Oni-e kojima se MASA obra?a nisu neki apstraktni ?pojedinc / pojedinke" ili ?gra?ani / gra?anke", ve? radnici i radnice. A ?to im oni to imaju ponuditi? Za sada, ?ini se, imaginaciju, ali i politi?ku strategiju, odnosno viziju. Insistiranjem i naporima za postavljanjem ?radni?kog pitanja" u medijski i javni diskurs ova organizacija se jasno pozicionira protiv tabua ?radnika i radnica", i postoje?ih eufemisti?kih izraza poput ?poslodavca i posloprimca", te ?socijalnog partnerstva" kojima se nastoji ubla?iti konflikt izme?u rada i kapitala kojem se svakodnevno mo?e svjedo?iti kako kod nas tako i na globalnoj razini podjelom svijeta na bogati sjever i zapad i siroma?ni istok i jug. Akcija protiv Getroa u tom je smislu ponovno unutar medija pokrenula i komentiranje o radni?kim pravima, lo?im radnim uvjetima, nemogu?nosti sindikalnog organiziranja itd. Ta imaginacija mo?e pomo?i u problematiziranju samoprihvatljivih pojmova kao ?to su ?gra?ansko dru?tvo", ili ?Hrvati i Hrvatice", ukazuju?i da oni nisu jednozna?ni i da me?u njima vladaju napetosti svojstvene svakom kapitalisti?kom dru?tvu, te poku?ati poljuljati mit ?nacionalnog jedinstva" ukazuju?i na one ?Hrvate" koji ?ive u bogatim vilama, koji su izveli privatizaciju i time ostavili mnoge druge ?Hrvate" bez i?ega, ili sa vrlo malo toga. Inzistiranje na ?radni?kom pitanju" ima mogu?nost pokazati da mnogi hrvatski radnici i radnice dijele sli?an habitus sa onim bosanskim, francuskim ili nekim drugim radnicima, te da se u tom smislu mogu lak?e identificirati sa tim radnicima nego sa hrvatskim vlasnicima.
?to se ti?e politi?ke strategije, odnosno vizije, edukacija i objavljivanje tekstova u kojima se propagiraju druga?iji oblici radni?ke borbe i mogu?e druga?ije dru?tvo direktno se opire sve-prisutnom politi?kom pesimizmu koji poru?uje ?kako nema alternative". I ovo je mo?da, u vrijeme postmoderne depolitizacije, svje?ina koja je potrebna svima koji jo? uvijek vjeruju da mo?e biti bolje. Politika koja ve? u svojem imaginariju polazi od stava da ?nema alternative" siroma?na je, a njezina praksa je manjkava, bez strasti i ustvari jasno pozicionirana, obi?no na strani postoje?eg. Na kraju, bez vizije i utopije, bez vrijednosti i principa koji su nestali iz podru?ja politi?kog, preostaje nam samo da prodamo svoje ideje i sebe kao robu na tr?i?tu, i odbacimo odgovornost. A odgovornost je ono ?to nedostaje suvremenom svijetu suo?enom sa ekolo?kim katastrofama, polovinom svjetskog stanovni?tva koje ?ivi u siroma?tvu, kao i nadolaze?om krizom koja nam prijeti. Anarhosindikalizam u tom smislu producira materijal za promi?ljanje o mogu?im alternativama, ali istovremeno te?i i konkretnom ostvarivanju alternativa.
Iako se pozicija pru?anja imaginacije mo?e ?initi nezahvalnom i frustriraju?om ona je ipak potrebna kako ne bi upali u jednodimenzionalnost koja nam ozbiljno prijeti. Poziv na anarhosindikalizam u tom smislu zna?i i poziv na radikalno propitivanje neoliberalne politike, i to u onom klasi?nom smislu ?brige o zajednici", a zajednica nam je svima kao dru?tvenim bi?ima sudbina, bili mi toga svjesni ili ne. Na kraju, ve? i to je pomak, to da se buni, jer pobuna je, kako bi rekao Camus, smisao.
[Izvor]
[Lista ?lanaka]
