1968: Francuska
[Lista ?lanaka]17/04/2009 [01:12]
Od: Hal 9000
Godina 1968. zaslu?uje ?itavu knjigu, bilo da govorimo ?samo? o Francuskoj, bilo o svim ?ari?tima, i mogla bi se pohvaliti ne samo pozama?nom literaturom, nego i inspiracijom koju stvara stalno iznova, svakim pomenom navla?e?i sve ve?i oreol istorijsko-dijalekti?ke misterije.
pi?e Vladan Vukli?
Majska revolucija 1968. izazvala je veliku ?istku. To je bila revolucija mlade?i, i ne samo studentske nego i radni?ke mlade?i koju s ovom studentskom ve?e isti uzrast i zajedni?ko otu?enje. ... Oru?je joj je bila neposredna akcija, odlu?na ilegalnost, zaposjedanje radnih mjesta; nije oklijevala da okrutnosti represivnih sila suprotstavi revolucionarnu okrutnost; sve je dovela u pitanje ... htjela je biti anonimna i kolektivna; u nekoliko tjedana munjevito se izvje?bala u neposrednoj demokraciji, u dijalogu s tisu?u glasova, u saobra?anju svih sa svima.
Danijel Geren, Anarhizam
Berkli, Londonska ?kola ekonomije, Strazbur?ki skandal, Prolje?e, tenkovi u Pragu, student koji se javno zapalio, pokolj u Meksiku, podignute pesnice na olimpijskom postolju, slike okupiranih tvornica pod crvenim zastavama i predsednik koji bje?i iz zemlje. Prizori su beskrajni. Godina 1968. zaslu?uje ?itavu knjigu, bilo da govorimo ?samo? o Francuskoj, bilo o svim ?ari?tima, i mogla bi se pohvaliti ne samo pozama?nom literaturom, nego i inspiracijom koju stvara stalno iznova, svakim pomenom navla?e?i sve ve?i oreol istorijsko-dijalekti?ke misterije. Mnogi se pitaju otkud takva ?eksplozija?, za?to se sve desilo ba? tad, za?to se tako brzo zavr?ilo, da li ?e se ponoviti i da li ?e te?i istim tokovima. Naravno, nema smisla upozoravati da su njene istorijske okolnosti oti?le u nepovrat, ali ispod povr?ine izviru uvijek legitimna pitanja. Isto tako, bilo bi nam potrebno mnogo prostora da bi opisali svako ?ari?te i svaki relevantan doga?aj iz te godine. Zato ?emo se ovdje najvi?e skoncentrisati na doga?aje u Francuskoj, gdje ?emo dati detaljniji prikaz, ali ?emo u isto vrijeme dr?ati do ?ireg konteksta, opisuju?i atmosferu koja je prethodila revolucionarnoj 1968.
Povratak divljeg ?trajka
Kada je civilizacija pre?la u drugu polovinu dvadesetog vijeka, sa stanovi?ta slobodarske promjene svijeta, ?inilo se da je ?itavo ?ovje?anstvo zagazilo u novo ?mra?no doba?. Blokovska podjela planete, u kojoj se nazirao staljinisti?ki monolit sa jedne, a makartijevska antikomunisti?ka vizija ?demokratije? sa druge strane, bila je dokaz kako je slobodarska alternativa postoje?im sistemima ugu?ena, ili makar potisnuta u tihu anonimnost. Poslijeratni svijet se nakon te?kih razaranja upustio u vrtoglav napredak i razvoj, pomognut dugoro?nim investicijama, u?e??em dr?ave i naprezanjem proizvodnih snaga. Mnogi politi?ki aktivisti i mislioci su pre?li u tabor etatizma, bilo da su podr?avali ?realni socijalizam? istoka, ili reformisti?ku praksu kejnzejanskih ?liberalnih demokratija? zapada.
Za ve?inu ljudi na planeti, ova slika je bila poprili?no siva. Mnogi su ?ivjeli u kolonijalnim ili post-kolonijalnim podru?ijima, ili su bili zarobljeni na ?dubokom jugu? SAD-a. Oni koji su se mogli smatrati ?sre?nijim? ? stanovnici Francuske, Italije, Engleske ? upali su u mehanizme potro?a?kog dru?tva koje je veliki broj stanovnika izvla?ilo iz onesposobljenog sela i slalo u diktaturu robe i rentijera. U Francuskoj se postotak zemljoradnika smanjio sa 30% (1950.) na 16% (1967.). Dr?avne i privatne korporacije radile su punom parom, i kada je konzervativni general De Gol do?ao na ?elo nove, ?Pete Republike?, politika pritiska na radni?ku klasu omogu?ila je francuskoj bur?oaziji profitne stope ve?e od ogromnih 30%. Alternativa poslu?nosti i konformizmu kao da nije postojala; katoli?ke sindikalne birokrate bile su ve?i branioci sistema i svog posredni?tva u njemu, nego li fiktivnih ?radni?kih prava?; ?komunisti?ki? sindikalci su, sa svoje strane, igrali ulogu branitelja interesa ?komunisti?kih? partija, spoljno-politi?kih agenata Kremlja.
Ali 1968. nije isko?ila iz ove praznine. Njoj je prethodilo dugotrajno bu?enje koje je nastupilo na svim frontovima, bu?enje koje je postalo odlika ?buntovnih? ?ezdesetih. Vrijedi pomenuti da su i same pedesete ve? obilje?ene inicijativama za promene, bilo da su se zavr?avale otvorenim revolucionarnim ustancima proletarijata ? Isto?na Njema?ka (1953.), Poljska i Ma?arska (1956.) ? bilo da su usmjeravane u ?mainstream? reformizam ? kao pokret protiv segregacije u SAD. Ali ?ezdesetih i ?stabilne? zemlje bivaju pogo?ene socijalnim previranjem. Ve? 1962. po?inju masovni ?trajkovi u najve?oj fabrici na svetu (FIAT), a njih prate dugotrajni ?trajkovi asturijskih rudara u fa?isti?koj ?paniji, dok u Britaniji ?shop stewards? pokret organizuje serije ?divljih?, ilegalnih ?trajkova, koji dominiraju britanskom privrednom scenom. Francuska radni?ka klasa prati svjetske tokove: nasilni ?trajkovi rudara i ubistvo 8 transportnih radnika od strane policije, kada se sindikalne birokrate kukavi?ki povla?e, raspr?avaju sve iluzije o ?miroljubivom? kapitalizmu ?sa ljudskim licem?. Mr?nja prema sistemu se svakom novom konfrontacijom vra?ala u svijest ljudi. Ali ovo buntovni?ko raspolo?enje nigde nije bilo tako jako kao na fakultetima ? me?u studentskom omladinom.
Studentska pobuna
Novi fakultet je bio izgra?en na novom, razvijenom, birokratskom kapitalizmu, koji je svoj uspon ostvario u godinama posle rata. ?itavo visoko?kolsko obrazovanje je iz kluba za elitnu omladinu pretvoreno u serijskog proizvo?a?a ljudskih zup?anika u komplikovanom mehanizmu podjele rada. Zbog potrebe za sve ve?om armijom ?belih kragni? ? tehni?ara, u?itelja, sekretara, pravnika, slu?benika, novinara, istra?iva?a ? masa studenata je broj?ano rasla i do deset puta, ?ime je obuhva?en sve ve?i broj ljudi iz ?srednje? i ?ni?e? klase. To je zna?ilo i promjenu u klasnoj strukturi visokog obrazovanja, ?to je imalo i eventualne politi?ke posljedice.
Pedesetih godina dolazi do uspona ?studentskog sindikalizma? zbog UNEF-ovih (socijalisti?ki studentski sindikat) kampanja protiv rata u Al?iru i Vijetnamu. Iako je politi?ka svijest bila na niskom nivou, rukovodstvo UNEF-a se moglo pohvaliti ?lanstvom od 90.000 ljudi (me?u 550.000 studenata). Naravno, glavni motiv za podr?ku studentskom sindikatu je bio strah od regrutacije: kada pitanje rata vi?e nije bilo aktuelno, ?studentski sindikalizam? se, shodno svojoj posredni?koj prirodi, na?ao u naglom opadanju, i studentska masa je ponovo zapadala u stanje apatije i duhovne praznine.
Ali promjena se polako naslu?ivala. Kako se radni?ka klasa budila iz konstantnog mirovanja i ulazila u avanture divljih ?trajkova, grupe koje su propagirale slobodarsku verziju socijalizma osvajale su sve ve?i broj ?italaca i u?esnika u diskusijama. Najva?nija grupa ove vrste u Francuskoj, pored I.C.O. (Informations et Correspondance Ouvrieres) i Socialisme ou Barbaire (Socijalizam ili Varvarstvo), bila je, naravno, Situacionisti?ka internacionala (SI), osnovana 1957, zalaganjem radikalnih umjetnika i revolucionarnih slobodarskih mislilaca. Ova grupa je ?ezdesetih godina vje?to i rje?ito razradila radikalne stavove i koncepcije, o?tro je kritikovala SSSR kao oblik kapitalizma (dr?avno-birokratski) a svoju teoriju je izvla?ila iz iskustva borbe me?unarodnog proletarijata prethodnih decenija, gdje je ?panska revolucija 1936. predstavljala ?najnapredniji izraz proleterske snage ikad ostvaren?. Tako?e su bili izuzetno kriti?ni, u veoma cini?nom maniru, prema ve?ini ?revolucionarnih? ideologija u to doba.
Pored mnogih politi?kih grupa me?u studentskom populacijom ? trockista, maoista i anarhista svih boja ? koje su se trudile da apati?nu studentsku masu povedu za sobom, ironi?no, situacionisti?ka agitacija je imala najte?e posljedice (iako nije bila direktno uperena prema studentu, tom ?stoi?kom robu?). U decembru 1966. na univerzitetu u Strazburu, simpatizeri SI, gotovo slu?ajno izabrani u lokalnu centralu UNEF-a, ?spiskali? su 5.000 franaka iz bud?eta sindikata da bi od?tampali 10.000 primjeraka Bede studentskog ?ivota, knji?ice koju su napisali uz pomo? situacionista Mustafe Kajatija i Gi Debora. Taj pamflet je o?tro napao sve elemente bur?oaskog dru?tva i pateti?nu ulogu studenta u njemu. Kao re?enje izlo?io je borbu za ponovnu reafirmaciju proleterskog pokreta i njegovih neprevazi?enih ciljeva: potpunog samoupravljanja celokupnim ?ivotom kroz direktnu revolucionarnu demokratiju radni?kih saveta. Ovi doga?aji, poznati pod imenom ?Strazbur?ki skandal?, kao da sami sebi nisu bili dovoljni: sudski proces je svemu donio jo? ve?i publicitet. O ?itavoj stvari se pri?alo, pamflet se ?itao, a cijele godine trajala je inkubacija ideja i sentimenta ?to ga je SI tako dugo poku?avala plasirati.
Naredni dani vidjeli su najdramati?nije momente koje je Pariz do?ivio nakon oslobo?enja 1945. Tretman studenata od strane policije u kojoj je ve?ina Francuza vidjela oru?e degolisti?kog paternalizma, izazvala je ?estoke reakcije, ne samo kolega studenata, nego i profesora. UNEF i SNE (sindikat prostvenih radnika) pozvali su na ?neograni?en ?trajk?. Agitacija je dosegla nevi?ene razmjere: tih dana je podijeljeno preko pola miliona letaka. Nakon 6. maja u ?itavoj Latinskoj ?etvrti di?u se barikade, a u no?i 10. na 11. maj ? ?No?i barikada? ? odigrala se naj?e??a bitka izme?u studenata i policije. Danijel Kon-Bendit, ?ak Save?o (UNEF) i maoista Alan Gesmar (SNE) govore?i satima pred novinarima ? dok milioni Francuza slu?aju izvje?taje ? postaju ?radio zvijezde?.
Sindikalna i partijska ma?inerija se morala pokrenuti. Situacija koju je stvorila pobunjena omladina mogla je ozna?iti i ono ?to Geren naziva ??istkom? ? ako bi sistem kao celina bio doveden u pitanje, tako?e bi se sindikalni i partijski birokratski giganti na?li pod velikim znakom pitanja. Zato su morali reagovati zajedni?kim snagama: u subotu 11. maja, predstavnici tri najve?a sindikata, CGT, CFDT i FO, dogovorili su se o pokretanju jednodnevnog generalnog ?trajka i masovnih demonstracija za ponedeljak, 13. maj.
Ina?e ovi sindikati su okupljali 20% od ukupno 15 miliona radnika i radnica. Glavna aktivnost ovih sindikata bilo je takmi?enje za glasove za ?radni?ke komitete? (tj. sindikalne parlamente), birokratska pregovara?ka tela u industriji. Najve?i od njih, CGT, bio je pod kontrolom Komunisti?ke partije Francuske (PCF). Njen odnos prema pomenutim doga?ajima slivao se u uobi?ajen staljinisti?ki kli?e: PCF je za prethodne ?incidente? jednako optu?ila i vladu i ?grupice avanturista?, ?ultralevi?ara?, koji su ina?e ?primernu? omladinu zavodili svojim ?ekstremizmom?. Studentsku populaciju uop?te nije smatrala dostojnom politi?kog i sindikalnog truda, ali se osjetila ugro?enom novim de?avanjima. Cilj PCF i njene sindikalne filijale bio je slede?i: kooptirati postoje?e nezadovoljstvo u zemlji, izazvano studenskom pobunom, i kanalisati ga u precizno usmjerene rute, gdje bi se u?vrstila pozicija CGT prema ekonomskim, a PCF prema politi?kim strukturama, naime, industrijskim komitetima i parlamentu. No, ni sami studenti, kao ni partijski funkcioneri, nisu mogli sanjati o masovnosti i snazi najavljenih demonstracija. U nedelju 12. maja premijer Pompidu je iz Afganistana javio da ?e se policija povu?i sa Sorbone.
Narednog dana, 13. maja skoro milion ljudi je iza?lo na ulice Pariza. U neprekidnu reku u?esnika slile su se kolone radnika koje su krenule iz velikih pariskih fabrika i kolone zdru?enih studenata i nastavnika. Ne?emo ovdje podrobno opisivati atmosferu tog dana, ali ?emo napomenuti ono ?to je najbitnije. Naime, u toj objedinjenoj masi ljudi mogla su se razlu?iti dva suprotna socijalna programa; na ?elu jednog se nalazila PCF sa svojim skandalozno konformisti?kim parolama ?Branimo kupovnu mo?? i ?Novac, ne palice?; na ?elu drugog nalazili su se studenti i mladi radnici koji su zahtijevali potpunu promjenu dru?tva uzvikuju?i ?Vlast radnicima? i ?Vlast je na ulici?. Toga dana ra?unalo se da je trijumfovala prva opcija: sa 10.000 partijskih aparat?ika i sindikalnih redara koji su formirali ljudske lance i kordone ne bi li mase demonstranata usmjerili u ?eljenom pravcu, PCF je poku?ala potisnuti sve ?neodgovorne elemente?. Donekle je i uspjela: redari su napadali studentske aktiviste koji su ljude pozivali na masovne sastanke ili dijelili letke sa revolucionarnom propagandom. Nakon zavr?enog defilea u ulici Ro?o, ljudi su se okretali i zaputili ku?ama. Studenti su u?li u izpra?njenu Sorbonu a radnici su sjedali na tramvaje i polako napu?tali centar grada da bi sutra ujutro oti?li na posao. ?inilo se kao da je sve gotovo.
Mi okupiramo
Kada je vijest o okupaciji u Nantu do?la do radnika Renoa u Kleonu, akcija se prenijela, i jo? jedna fabrika se zatekla okupiranom. Vijesti su se ?irile velikom brzinom. 16. maja desetak fabrika ?irom Francuske bilo je u ?trajku, i najve?a, ?Renault Billancourt? u Parizu, sa 23.000 zaposlenih. Do 20. maja ?itava avionska, pomorska i ostala te?ka industrija, sa ?eljeznicama, ?kolama, po?tama na?la se u ?trajku, zajedno sa pozori?tima, stru?nim firmama i dr?avnom televizijom (novinari su odlu?ili okupirati da bi objektivno izvje?tavali o ?trajku koji je preplavio zemlju): 9 miliona ljudi bilo je ujedinjeno zajedni?kim poduhvatom.
Vrati?emo se podrobnijem izvje?taju ?im odgovorimo na pitanje koje se automatski postavlja: ko snosi odgovornost za pokretanje ?trajka? Sindikati? Nikako. Tek ?to je umi?ljeno ?rije?ila? pitanje razvodnjavanja nezadovoljstva prelivenog u ?No?i barikada?, birokratija CGT i PCF se na?a suo?ena sa najve?im divljim ?trajkom u istoriji ?ovje?anstva. Mladi radnici su pokretali akcije i nagovarali starije da im se pridru?e; te?ko da je bilo poku?aja da se birokrate uklju?e. Oni su sami istr?avali iz svojih udobnih kancelarija tek da bi zatekli stvari koje su oti?le ?predaleko? ? ali jo? ne izvan njihovog dometa. Birokrate su veoma brzo reagovale na razvoj doga?aja: kada je bilo jasno da se ?trajk ne mo?e zaustaviti ? a tako je bilo svugdje ? rukovodstvo CGT-a bi preuzeo odgovornost za ?pokretanje ?trajka? i u dogovoru sa ostalim sindikatima se radilo na formiranju birokratskih ?trajka?kih komiteta, izvan doma?aja baze, koji bi ispostavili proste zahtijeve, obi?no o pove?anju plata. PCF je odmah mobilisala svoje armije aparat?ika da sabotira najve?u opasnost: povezivanje revolucionarnih studenata sa radnicima u ?trajku. Kada je povorka studenata iz Sorbone do?la pred fabriku ?Billancourt? zatekla je katance na kapijama koje su postavili redari i mladi?e u obli?njim kafi?ima koji su im pri?ali o klimavom dr?anju tzv. ?komunista?. Partijska ?tampa, kada nije lagala o svojim grandioznim poduhvatima, klevetala je o ?ultraljevici? i ?anarhiji? ili je jednostavno ?utala (okupaciji u Nantu je posvetio 7 uskih redova u sredi?njim stranicama).
Divlji generalni ?trajk
Za nekoliko dana sve se promijenilo. ?eljusti masovnog ?trajka su obuhvatile dr?avu: iako je nisu samljele u smrtonosanom stisku, dah socijalne revolucije se ve? mogao osetiti. Predsjednik De Gol je kri?om napustio zemlju i oti?ao u pravcu Zapadne Njema?ke. Policija se povla?ila; nju?ke iz CRS-a se nigdje nisu mogle vidjeti i nije bilo ?anse da se ponovo uspostavi kontrola nad radnim mjestima. Svi su bili zahva?eni ushi?enjem. ?trajk je bio apsolutan. U?enici su okupirali ?kole. Arhitekte su zauzele svoje kancelarije i izjavile da ne ?ele da rade pod uslovima gdje se njihove sposobnosti iskori?tavaju za stvaranje profita. Doktori su zauzeli bolnice i besplatno nudili svoje usluge; medicinski fakultet, obi?no prebivali?te najte?e malogra?anske reakcije, zatvoren je od strane studenata koji su podr?ali doktore u ?trajku. U psihijatrijskoj bolnici Sveta Ana napravljen je istoriski presedan: radnici su u svoj ?trajka?ki komitet primili predstavnike pacijenata. Tu je i autorov omiljeni primjer: radnici fabrike ?Shlumberger? ?trajkovali su ne zbog sebe, nego da bi radnicima iz susjedne tvornice ?Danone? bili ispunjeni zahtijevi.
, Paris 1968.) opisuje kako je izabrani Okupacioni komitet, nakon ?to je uspje?no objavio nekoliko kominikea (u jednom poziva na ?neodlo?no formiranje radni?kih savjeta?), na kraju rezignirano napustio univerzitet pred nasrtajima ?raznih Krivina i Kraveca? koji bi nametali svoju partijsku ?liniju?, i pridru?io se radu jednog od stotine akcionih komiteta. A ovi su bili potpuno nova pojava: dok su na Sorboni dr?ani govori do svanu?a, studenti na univerzitetu ?Cencier? odlazili su rano u krevet da bi ujutro uzeli u?e??e u radu tih akcionih komiteta ? slobodnih radnih grupa koje su formirali ljudi iz odre?ene fabrike ili kraja kojima bi studenti pru?ali pomo?: akcioni komiteti su distribuirali letke, pomagali u za?titi blokada i organizovali dostavu hrane u okupirane tvornice. I drugi su pomagali. Novinari postaje ORTF snimili su milje materijala, dok su umjetnici putem ?popularnih radnionica? napravili 350 razli?itih postera revolucionarnog i kriti?kog sadr?aja ?tampanih u preko 100 hiljada primjeraka.
Tokom ?trajka po?ele su se usvajati i nove navike. Kako su banke prestale sa radom, ljudi su se navikavali na ?injenicu da nema novca ? a da uprkos tome i dalje ?ive, hrane se, odmaraju i komuniciraju ? a ovo poslednje imalo je subverzivan efekat. Sa prekidom svakodnevnog ?ivota u mehanizovanom dru?tvu, ljudi su, okupljeni u grupama, pri?ali o svojim ?ivotnim frustracijama, i su?tina sveukupnog otu?enja je izlazila na videlo.
Ve? je spomenuto da su birokrate ostvarile odre?en uticaj nad doga?ajima, ko?e?i dalju eskalaciju. Zaista, na mnogim mjestima situacija je bila pasivna. Ali bilo je izuzetaka. Na pojedinim mjestima do?lo je do nastavka proizvodnje pod radni?kom kontrolom. U nuklearnoj elektrani u Sakliju nakon odlaska uprave 83% zaposlenih (od 7.000) izabralo je Centralni ?trajk komitet od 28 ljudi: samo 5 je predstavljalo sindikate, 15 tehni?ke radnike a 8 propratno osoblje. 80% glasalo je za nastavak rada bez uprave ? tj. ?samoupravno?.
Ovi kolektivisti?ki eksperimenti su bili najplodniji u Nantu. U ?Sud Aviation? pogonima (gdje je sve po?elo) ?trajk komitet je izabran na barikadama. Segi, generalni sekretar CGT-a, morao je reagovati povodom zatvaranja uprave: poslao je svog ?ovjeka koji je uspio organizovati inter-sindikalno glasanje, uz pomo? drugih birokrata, da bi direktor Duvo?el bio pu?ten iz pritvora. U luci i brodogradili?tu ?ABC? ?trajk komitet je organizovao isplate i prehranu. Jedan militant obja?njava: ?Htjeli smo dokazati da smo sposobni, pa da stoga i imamo pravo, upravljati sredstvima za proizvodnju. U tome smo i uspjeli.? Kada se situacija zagrijala u ?itavoj zemlji (24. maja) Nant je do?ivio nekoliko dana ?narodne vlasti?: policija je protjerana, postavljene su blokade na ulazu u naselja, organizovani lokalni komiteti (prvo u radni?kom naselju Batinjol ? po?elo je od snabdijevanja okupiranih preduze?a potrep?tinama); zalaganjem ?lanova FO (a protivljenjem CGT-a) izabran je Centralni ?trajk komitet za Nant, koji je uz pomo? dva poljoprivredna sindikata organizovao opskrbljivanje grada hranom i sve potrebne usluge (jaslice, prevoz). U brodogradili?tu je postavljen veliki natpis koji je glasio: ?Veliko pove?anje plata bez promjene u ekonomskoj i politi?koj sferi = pove?anje ?ivotnih tro?kova i povratak u siroma?tvo za nekoliko mjeseci.? ?Nemogu?e? se po svemu sude?i doga?alo.
Uskrsnu?e Dr?ave
Vrtoglava brzina do?aja i njihov neo?ekivan naboj sa sobom su nosili kako vrtoglavicu tako i zbunjenost. Iako je Le Monde pisao o ?vaskrsnu?u slobodarske struje marksizma? nije bilo jasno kojom trasom je valjalo dalje redati plo?nik samooslobo?enja. Mnogi u?esnici su bili neiskusni u stvarima gdje su sami imali donositi odluke i nagovarati druge da u?estvuju; ve?inu je dr?ala uobi?ajena ?ivotna inercija pa su ?ekali da ih ?Pokret? i doga?aji ?ponesu dalje?, ne shvataju?i da su upravo oni ti koji grade doga?aje i kretanja. Kad se ?itava stvar bude zavr?ila, pro?i ?e jo? puno vremena prije nego ?to ljudi u potpunosti shvate te?inu svog u?e??a.
Nova kriza je ujedinila strukture sistema. Dr?ava i birokrate zadrhtali su pred mogu?no??u op?teg ustanka. Predstavnici sindikata i poslodavaca sastali su se25. maja u ulici Grenel ? bilo bi preterano ovaj sastanak nazvati ?pregovorima?. Branitelji poretka sastavili su mirovni plan koji je trebalo nametnuti zemlji, la?nu pobedu koja je u sebi krila jo? te?e okove. ?ta je to ta?no ?izboreno? u ulici Grenel? Pove?anje minimalne nadnice za 35% a sveukupno za 10% uz sistematizaciju (u zavisnosti od zaposlenja), i to podr?kom CGT-a, protiv koga su socijalisti iz CFDT tra?ili ujedna?ena pove?anja (bez sistematizacije). ?ta je garanovalo ove dobiti? Ni?ta. Nije postojala ni jedna klauzula vezana sa inflaciju, a o drugim pitanjima kao ?to su sigurnost rada i sindikalna prava nije bilo ni re?i.
?Adieu, de Gaulle!? i tra?i ?Narodnu vladu?.
To je bila ta?ka, ne od koje bi krenulo ispunjavanje tih praznih parola polovi?nog sadr?aja, nego kona?an rasplet u dvije mogu?e krajnosti. Jedna je bila opisana na letku situacionisti?kog Savjeta za odr?avanje okupacija deljenom u desetinama hiljada primjeraka: ?Radnici koji su ve? odbili smije?ni dogovor sa vo?ama sindikata otkrili su da ne mogu ?pobijediti? u okvirima postoje?e ekonomije, nego da moraju uzeti sve kroz transformaciju celokupne ekonomske osnove po svom naho?enju. ?efovi ne mogu platiti vi?e; ali mogu nestati. ... Jedina alternativa tome je povratak pasivnosti i gledanju televizije.? ( Obra?anje svim radnicima, 30. maj) Me?utim, druga krajnost se kao spektar nadvila nad zbunjenom masom, ne skrivaju?i svoje poteze.
ibid .) Dok su manja radna mjesta u kojima nije postojala povoljna mogu?nost otpora napu?tala ?trajk, dok je CRS izolovao ve?a fabri?ka postrojenja da bi silom izbacio radnike i uvodio vojne tehni?are, dok je na nekoliko mesta dolazilo i do pogibija tokom sukoba, CGT je izdavao potpuno kriminalna saop?tenja: ?Egzekutiva smatra da su su?tinski zahtijevi ispunjeni i da je u interesu radnika da se vrate na posao. Pored toga ... Ovi izbori ?e omogu?iti radnicima da iska?u svoje te?nje za promjenom i da produ?e i potvrde pobjedu koju su izvojevali.? (citirano u Andre Hoyles, General Strike: France 1968, London 1969.)
je aplaudirao ?pobedonosnom nastavku rada?. Rezultati izbora, u kontekstu svega ?to se odigralo, ne predstavljaju iznena?enje: obnovljena i odlu?na desnica odnijela je pobjedu nad ljevicom koja je bila u raspadu i prije nego ?to se ujedinila.
* * *
Ukratko, ?ta nas u?i 1968. u Francuskoj? Sa jedne strane, ona je sru?ila nekoliko mitova; prvo, mit o ?integraciji radni?ke klase u sistem?. Nasuprot svim iluzijama o nestanku revolucionarne klase, i uprkos svim konfrontacijama koje je proizvela studentska populacija, ostaje dokazano upravo ovim zbivanjima da je jedina klasa sposobna zadati udarac kapitalizmu ona koja proizvodi sva bogatstva na kojima taj sistem po?iva. Drugo, sru?en je objektivisti?ki mit prema kome delovanje ?ekonomskih zakona? proizvodi krize koje su klju?ne za pobune. U Francuskoj ?ezdesetih nije bilo onoga ?to se naziva ?pad profitne stope?: nakon pove?anja nadnica za 12% u prosijeku cijene su porasle tek za 6%, ?ime profit nije bio dubinski o?te?en. Uprkos ?stabilnosti? sistema, radni?ka klasa je izvela najve?i generalni ?trajk u svojoj istoriji.
Sa druge strane, dobili smo lekciju o strategiji. Prvo, vidjeli smo da ?trajk ne po?inje tamo gdje je sindikalna birokratija bila jaka, nego tamo gdje su radnici imali autonomiju i prakti?no iskustvo. Tamo gdje je to prakti?no iskustvo, u kombinaciji sa politi?kom svijesti, bilo najsna?nije, na tom mjestu doga?aji su oti?li najdalje. Suprotno tome, ?trajk je bilo najlak?e slomiti tamo gdje nije bilo radikalno politizovanih radnika. Ono ?to je prvenstveno nedostajalo radni?koj klasi Francuske bila je klasno-borbena organizacija ukorijenjena na radnim mjestima, koja je svakako mogla obuhvatati i mali dio radni?tva, ali onog revolucionarnog, koje vjeruje i usmjerava situaciju ka izgradnji samoupravljanja i socijalne revolucije. Kao ?to vidimo nije nedostajalo onih koji su govorili i pisali o tome ??ta dalje?, ali je generalno nedostajalo borbenog i organizacionog iskustva i odlu?nosti, koje se formira isklju?ivo primenom direktne akcije. Nedostajala je, dakle, organizovana anarho-sindikalisti?ka alternativa.
[?Direktna akcija? - Propagandni bilten ASI]
[Lista ?lanaka]
