HORKEŠKART – 30-oročlani mješoviti vokalno-instrumentalni kor iz Beograda

Duhom pre svega

Hor je jedan organizam koji sam sebe stvara i čiji repertoar grade sami njegovi članovi pa se ne može unapred znati kako će izgledati nadgradnja repertoara

napisao Vid Jeraj

Horkeškart, ili Hor-orkestar-škart, je nastao 2000. godine u Beogradu, kad je dizajnerska skupina Škart, koja djeluje od 1990. odlučila producirati multimedijski događaj u Kulturnom centru Rex, ne bi li proslavila nagradu za kampanju 'Tvoje govno-tvoja odgovornost'. Umjesto uobičajeno dosadne prezentacije, preko radija su najavili audiciju svima koji su se željeli prijaviti, rekli im da ostave svoje podatke, te naposljetku objasnili da audicija, zapravo, ne postoji. Službene probe, u smislu pjeva li tko čisto ili ima li dovoljno sluha, nije ni bilo. Osnivači Škarta i Horkeškarta, Prota i Žole, preuzeli su organizaciju svih koncerata, dok je prva dirigentica Ljiljana Santovac razvrstala kandidate po glasovima i uigrala kor za izvedbu pjesme 'Svete krave' Arsena Dedića, i prvi koncert održali 28. svibnja 2000.

Razgovarali smo s četvoro članova, nakon koncerta na Sajmu nezavisnog djelovanja 2. ožujka u Rijeci, budući da su osnivači, dirigentica i solisti smatrali da nije potrebno da baš oni govore u ime samog kora. Jelena je iz Zrenjanina, studirala je u Beogradu, saznala za Horkeškart i priključila mu se; Darja je članica otpočetka i živi u Beogradu; Srđan je industrijski i grafički dizajner, za Horkeškart je saznao prošle godine, a član je od proljeća kraja prošle godine. Vlada kaže kako je prije dvije godine išao u SKC na koncert Violent Femmes, gdje je sreo prijatelja iz grupe Škart, te došao u Kulturni centar Rex i pridružio im se.

Kao noviji član, Vlada smatra da se s Miloševićevim padom, stvorila nova energija, koja je pokrenula i nastanak samog kora. "Može mišljenje jednog novijeg člana? Ja mislim da se Prota i Žole, osnivači Škarta, ne bi odlučili na takav korak da nije bilo te nove energije koja se javila". I Jelena također misli tako. "Ideja je bila da mladi ljudi iziđu iz Srbije, da što više putuju, tako da je prvo krenulo sa Hrvatskom u leto 2001., pa smo već bili u Nemačkoj, u Kaselu, pa u Štutgartu, posle i u Karlsrueu". Kako je riječ o velikoj skupini, nije se moglo izbjeći pitanje o radnim i putnim schengenskim vizama. Zanimalo nas je li to problem tako velikom broju ljudi, i da li im nadležni stoga znaju izići u susret. Vlada spominje da je on sudjelovao u tome. "Pošto živim blizu nemačkog konzulata, ja sam išao po papire. Baš je ispao birokratski problem, posle smo imali i zakazan sastanak. Čekali smo u redu baš kao i svi drugi pojedinci". Jelena dodaje, "Baš kad smo išli ovde, neki nisu mogli da idu, nisu dobili vizu, jer nisu odslužili vojni rok. Bilo je jako mučno", a Vlada dodaje, "Evo, ja sam 2005. išao u Nemačku, iako sam bio na civilnom odsluženju vojnog roka". Darja primjećuje da dolazi do promjena. "Ali napreduje, apsolutno. Stvari se menjaju, i evo danas nam ne treba viza za Hrvatsku".

Darja se prisjeća prve turneje, u ljeto 2001., kad je kor imao 50 članova, a nastupio je u Zagrebu i Istri, te u tjedan dana posjetio Labin, Rovinj i Motovun. "U Zagrebu smo pevali pesme Arsena Dedića 'Svete krave' i 'Parobrod Rex', njemu za rođendan. Zapravo je od pesme 'Parobrod Rex' sve i počelo, nakon toga smo proširili repertoar. Nastupali smo i na nekim neobičnim mestima, ulicama, školama, Domu za nezbrinutu decu. Publika je uglavnom slučajna, nije ništa organizovano".

Nastup Horkeškarta sadrži izražene scenske i teatarske elemente. Naime, na pozornici su raznobojni čunjevi, koji izranjaju iz scenskog mraka. Na pozornicu potom izlazi kor, čiji su članovi obučeni u radnička odijela, pohabana i raznobojna. Podižu čunjeve s bine i stavljaju ih na glavu. Darja misli kako je to način da se kor približi publici. "Jer uvek su horovi nekako dosadni, zar ne? Sediš i gledaš kako tamo neko nešto peva. Na kraju krajeva, svi mirno stoje. A ovde svako ima slobodu da još nešto drugo radi. Verovatno bi bio preveliki kaos kad bi svako imao svoju koreografiju. A ovde koreografija dobro prati i muziku i hor. Nekada, kad sviramo napolju, čak su solisti pevali i preko megafona". Na turneji po Njemačkoj osmislili su pjevanje u mraku iz koga se članovi javljaju pjevom i džepnim svjetiljkama. Jelena komentira, "Na putu u Nemačku, puno veći naglasak bio je na koreografiji. Imali smo te segmente i bio je interesantniji nastup".

Zboraši se ne etiketiraju ni kao amateri, niti kao profesionalci, kažu da im to nije bitno. Primjerice, dirigentica Marija Balubdžić zboru se pridružila još kao srednjoškolka, a svirala je triangl. Kao najnoviji član, Srđan kaže da mu se jako sviđa raditi s njom. "Baš sam taze. Pridobila je moje simpatije jer je krajnje spontana, a s druge strane ima neku profesionalnu notu. A i slični smo po godinama, tako da se jako lepo razumemo, baš tu nema problema. Razume ona nas i mi nju. Bio bi verovatno problem kad bi neki čičakonja od 60 godina krenuo tu nešto da drobi". Jelena misli da je Marija pun pogodak, s obzirom na duh zbora, i da sumnja da bi neki stariji dirigent htio raditi s takvim aranžmanima. Vlada dodaje da su većinu aranžmana radili ljudi sa hora. "Znači Marija, Željko Makivić, Luka Stanisavljević, koji čak i dirigira Mariji. A predlažu i repertoar".

Pjesme koje kor izvodi, kao i njegov duhoviti manifest, mogu se pročitati na službenoj stranici. Skladane su pedesetih i šezdesetih, a izvode ih jer smatraju da nose neku pozitivnu poruku. Darja kaže, "Pevamo pesme bivšeg jugoslavenskog prostora, zbog toga što takođe smatramo da je to sve jedan bivši kulturni prostor. Pjevaju 'Pesmu radu', 'Pesmu izgradnje', slovenačku 'Nabrusimo kose', 'Modru rijeku' Maka Dizdara". A Vlada dodaje, "Granice sada ne postoje, ranije nisu postojale, a moguće je da ih kroz par generacija opet neće biti".
Srđan pojašnjava, "Ne mislim u bukvalnom smislu, već kulturom i svim ostalim, duhom pre svega".

Izvode pjesme 'Plastika' Vlade Divljana, 'Antenna' Kraftwerka, 'Baladu o hohštaplerima' Aleksandra Popovića, 'Pas laje na lanac' od Parafa, 'Ctpa mи e' grupe Tračeri, 'Themselves' D. Boona, 'Hvala' Obojenog programa, 'Viljušku punu ljubavi' Slobodana Tišme, 'Jesenju pesmu' Dušana Radovića, i druge. Vrlo su im drage i pjesme 'Jedem ti malter' i 'Kakao čeka' Jovana Ružića iz beogradske HC grupe Achtung-Dichtung. Zanimljivo, jer je u Zagrebu početkom devedesetih djelovao bend istog imena, iz kojeg su nastali Gone Bald, čiji članovi danas sviraju u Lunar. Isto tako, vođa zagrebačkog benda Studeni studeni, je osnovao grupu Novembar kad je prebjegao u Beograd. Srđan i Darja se u komentaru duhovito nadopunjuju. "Možda je to – to? Znači, isti smo kulturni prostor...".

O sebi ne misle kao o angažiranom sastavu, i spretno su izbjegli tumačenje prema kojem se kroz pjesme provlači soc-realistička i socijalna tematika. Darija je mišljenja da izvode pjesme koje potiču ljude na razmišljanje. A Srđan misli da, "Biramo pesme s nekom porukom, s nekom simbolikom. Nije to samo 'tra la la, i to je to', kao performans, a ni opet onako holivudski jevtino da se svi smiju ili plaču, a da opet niko posle ne razmisli o otme. Želimo da postignu dobar i zdrav duh". Sam Vlada misli da radničke pjesme pjevaju zato što je pri osnutku kora postojao neki novi polet. "Radničkim smo pesmama hteli da ispratimo sve što se dešavalo posle petog oktobra 2000. godine. Nažalost, posle se ispostavilo da to nije tako. Što se tiče proširivanja repertoara, to se tek ne zna jer je nemoguće pretpostaviti koja će ideja nekome sa hora pasti na pamet. U svakom slučaju, hor je jedan organizam koji sam sebe stvara i čiji repertoar grade sami njegovi članovi pa se ne može unapred znati kako će izgledati nadgradnja repertoara".

U sklopu samog zbora, pojačanog živim bendom, djeluju i frakcije – Krš, Činč, Graf, Čelik promet i Dž dž. Krša je nastao 2004. godine, o kome Srđan kaže. "U samoj muzici Krša su bukvalno zastupljeni razni muzički pravci, jer svako od članova benda po nekoj svojoj inerciji i ukusu, piše tekstove i pesme. Dž dž postoje takođe od prošle godine. A zajedničko je da u svim bendovima, osim Krša i Čelik prometa, svira violinist Srđan Stojanović. Nijedan bend ne liči na ovaj drugi". O Čelik prometu Vlada kaže, "To je Miša, one man bend, u kojem peva i svira gitaru, a uglavnom pravi muziku sa elektronskim matricama. Ja pevam u bendu Graf, koji postoji godinu dana. Od instrumenata imamo violinu, bas, gitaru". Jelena kaže, "O Činču se najbolje raspitaš na ovom sajtu. Oni su poznati na japanskoj sceni, jer su izišli na kompilaciji 'Music for Baby', koju je sastavio muzičar Yoshio Machida".

Što se tiče Horkeškartovih planova za budućnost, 21. ožujka, na prvi dan proljeća, imat će koncert ispred Kulturnog centra Beograda. Nekoliko dana kasnije očekuje ih mini-nastup na FIST-u, Festivalu Internacionalnog Studentskog Teatra, na beogradskom FDU-u, napominje Vlada. "Što se tiče budućih gostovanja, najverovatnije nas početkom 6. meseca očekuje još jedno gostovanje u Nemačkoj. Prošlog puta smo, između ostalih nastupa imali i koncert na umetničkoj akademiji kraj Štutgarta, pa bi najverovatnije ponovo išli tamo. A pre ovog gostovanja, ko zna, sigurno će biti nastupa, ali gde i kada - to još ne znamo".

Koji su vam osobno stihovi pjesama, koje izvodi Horkeškart, najviše prirasli srcu?
Srdjan: Za mene je to pesma 'Ulice' Vaska Pope. Pesma, jeste balada, ali nekako me uvek pogodi kad je pevamo. Balada, i po nekoj inerciji, kod čoveka uvek treba da potakne suze. Jednostavno, ne znam… Dovoljno je jasna, i način na koji se izvodi, kod mene pobudi neke emocije. Ljubavna je pesma, a ide: Ulice tvojih pogleda/ Nemaju kraja/ Laste iz tvojih zenica/ Na jug se ne sele.
Darja: Meni se, kao podstanaru, jako dopala Protina pesma 'Ruke se ne boje' koja priča o podstanarima, a glasi: Čekiće čuće/ Bledo svanuće/ Nići će kuće, svud u bespuće/ Zasjaće brave za nemajuće/ i nove sprave za nemoguće/ Šta kako za koga pitanja se roje/ Već kročila je noga i ruke se ne boje.
Jelena: 'Nemajuće' je nešto što nas stalno prati, kad nemaš ništa svoje. Sve neke tuđe brave i tuđi zidovi. Ne mogu da se setim, meni je 'Parobrod Rex' od Arsena Dedića nešto najbolje, ali ne mogu da se setim teksta. Prvi put sam ovu priču čuo kad sam bio dete/ jednog dana brod će stići da preuzme sve terete/ doploviće bela prova iz kanala i iz tame/ tako plove fini ljudi, tako plove fine dame/ Doploviće Rex/ Da, da, doploviće Rex. Sećam se kad smo to pevali na prvoj turneji izvan Srbije u leto 2001. u Humu, pre podne ispred neke kuće. Pokvario nam se autobus i padala je kiša. Baš je bilo tužno. Jako mi se sviđa i poslednji stih 'Parobroda Rexa', Ali broda ni od kuda/ sve je samo želja luda/ samo plovi crnom vodom/ moja čežnja za slobodom.
Vlada: Meni je najdraža pesma 'Kakao čeka' Jovana Ružića, ali ne zbog sadržaja, već kako je aranžirana i zato što su dobro podeljeni glasovi. Sviđa mi se kako hor peva tu pesmu. Iza jutro i za dobar dan/ On te vreba i stiže ti u san/ U pola noći on će ti doći/ Nikad rano a nikada kasno/ Kakao čeka u šolji mleka/ U šolji mleka.

Izvor