Tikiwiki

Problem revolucionarne organizacije

zadnja poruka:
28/08/2008 [17:46]
Od: Revolucija

Tekst je sa sajta spoljni link

[http://prol.blogger.ba/]

Skoro da je pro?lo godinu dana od kako sam napisao svoj ?lanak spoljni link

[Partija i klasa] za ?asopis Antikapitalizam , kojim sam se usudio zvani?no istupiti sa odbijanjem i osudom partizma i specijalisti?ke politike, i sa tim partijske organizacije kao ne?ega ?to se smatra relevantnim za istoriju radni?kog pokreta. Kako sam argumentovao, pojam je zaista relevantan, ali predstavlja jedan od elemenata konstantnih poraza koje je trpio radni?ki pokret, a danas je jedan od glavnih razloga impotentnosti.

Problem je bio u tome ?to sam u tom ?lanku samo uspio iznijeti jednu ?iru kritiku koncepta "radi?ke partije", ali, kako sam priznao, nisam bio u stanju da dam ikakav konkretan prijedlog za zamjenu tog koncepta ne?im novim, osim nekih "negacijskih" naznaka u koje sam bio siguran: "revolucionarna tendencija sama po sebi mora nositi negacijske oblike svega protiv ?ega se bori: sistema, robe, kapitala, najamnine, strukture, autoriteta, hijerarhije i separacije. Revolucionarna klasa ne mo?e se boriti protiv otu?enja otu?enim oblicima borbe, ve? mora graditi sopstveni pokret u kome mo?e da ?ivi i di?e svoju emancipaciju, opre?nu dehumanizaciji koju kapitalizam (u bilo kom obliku) strvara u ljudskom dru?tvu. Da li je ?radni?ka parija? kakvu smo vidjeli do sada takav pokret? O?igledno ne! Da li je partija uop?te na?in borbe i organizacije? S obzirom na njenu genezu i mehanizam u kome nu?no funkcioni?e i principi na kojima po?iva stvaraju?i separaciju i hijerarhiju, i tu je odgovor vi?e nego o?igledan. Uop?te, svaki fragmentarni i izolovani pokret kosi se sa tendencijom revolucionarne promjene da se transformi?e u ?apsolutni pokret postajanja.?"

U kontekstu te tvrdnje mogu re?i da su mi poslednjh nekoliko dana bili veoma va?ni u teorijskom smislu. Period inkubacije koji je trajao godinu dana razrije?io se u razgovorima koje sam ovih dana vodio sam svojim kolegama, revolucionarima iz Britanije i Turske. Napokon sam odlu?io da poku?am dati konkretan odgovor na neka pitanja. U stvari, bio sam natjeran. Prije neku no?, dopisivao sam se sa drugom iz Turske, pripadnikom Enternasionalisty Komunist Sol (EKS), mlade lijevo-komunisti?ke organizacije iz Ankare, i odlu?ili smo da se upustimo u razgovor o onome ?to ina?e predstavlja "The Issue" u cjelokupnom pokretu: problem organizacije. Zaklju?ke do kojih sam do?ao podjelio sam sa drugom iz britanskog International Communist Current (ICC, tako?e lijevo-komunisti?ka organizacija) tokom jedne debate:

U svakom slu?aju, izraz "partija" je potpuno neupotrebljiv. Politi?ke partije su nu?no hijerarhijske strukture, dok je nu?no revolucionarna (u dana?njem nedvosmislenom kontekstu) organizacija kontra tome. I dalje nam ostaje geslo: "jedina stvar koja nas interesuje u vezi politike je njeno uni?tenje."

Ina?e, revolucionarna organizacija mora, kako sam ve? govorio, "braniti klasnu liniju." (Izraz je mo?da otrcan, i svakako nije moj, ali upotrebi?emo ga ovaj put.) ?ta to otprilike zna?i? Na osnovi svakodnevne borbe i bogatog istorijskog iskustva mora braniti osnovne postavke koje defini?u emancipaciju radni?ke klase: izme?u ostalog, insistiranje na internacionalizmu (ne samo na "jugoslovenstvu"), na inherentno birokratskom karakteru sindikata, na klasnom karakteru zvani?ne parlamentarne politike i na ?injenici da je emancipacija proletarijata djelo samih proletera, da se promijena materijalne okoline i me?uljudskih odnosa mo?e ostvariti samoinicijativom, kreativno??u i direktnom odlukom onih koje se promjena ti?e.

U konkretnom zna?enju i opisu, moramo imati organizaciju koja (1) nema hijerarhiju i komandnu strukturu, gdje se sve odluke donose u skladu sa voljom ?lanstva koje je okupljeno zajedni?kim definisanim klasnim interesima, takozvanom (pomenutom) "klasnom linijom", (2) ne cilja na mijesto politi?kog predstavljanja i administrativno-dr?avne mo?i, na mjesto sindikalne birokratije i bilo ?ega ?to je inkorporirano u zvani?ne strukture, o?igledno, (3) ne ?eli da se gradi kao "partija" i stvara "bazu" i "?lanstvo", nego, naprotiv, koristi sve svoje energije i kreativnosti da zadr?i militante, mlade radnike i klasno svijesne, na samim radnim mijestima i fakultetima, tamo gdje se nalazi glavno mjesto borbe, glavna kontradikcija i glavni sukob, na poslu -- da ne radi na izgradnji sopstvene strukture nego na podrivanju postoje?ih struktura , (4) te?i da se pove?ava samo militantima koji su spremni da se posvete borbi - i da ne budu pasivni nosioci "partijskih akreditacija", (5) mora inspirisati kreativnost, solidarnost, kritiku, insistirati na sposobnosti radnika, studenata, nezaposlenih, i na snazi zajedni?ke akcije.

Razlog za?to smatram da se koncept partije prevazilazi (ako ?ak i uzmemo za pretpostavku da je "partija", u bordigisti?kom smislu, radni?ka politi?ka organizacija) zbog svoje inherentne kontradikcije: sve partije rade prema strategiji pro?irenja sopstvenog ?lanstva i baze, ?to rezultuje u izva?enju militantnog potencijala iz radnih mijesta u redove - i time - dovodi do lomljenja potencijalnog jedinstva radnih grupa svojom vje?ta?kom podijelom na "partijske" i "nepartijske" radnike/studente. Nasuprot tome, revolucionarna organizacija bi trebala koristiti sve svoje snage da obrne proces, da infiltrira strukture i stvori "duh" zajednice unutar radnih mijesta, kroz svoje saradnike, radnike/studente, da pojasni da se odbrana "klasne linije" ti?e svakog pojedinog radnika/studenta, bez obzira na to da li je filozofski genije ili politi?ki neopredijeljen. Te vje?ta?ke razlike se jo? vi?e isti?u ako radnici/studenti podr?avaju druge partije - ako postoje, a postoje uvijek. Sa radom u suprotnom smjeru, mi bi mogli obrnuti proces fiktivnih podijela insistiranjem na ?injenici da je bitno jednistvo i solidarnost radnog kolektiva, a ne politi?ki programi ove ili one, "revolucionarne" ili "demokratske" partije.

Drugovi iz ICC-ja morali su se obratiti sa jednom primjedbom, koju sam, ina?e, mogao i o?ekivati. U skladu sa svojom tradicijom iz koje je izrasla ta politi?ka grupa, u?inilo im se da ne spoznajem razliku izme?u dve vrste organizacija: onih "trenutnih", koje stvaraju radnici u okviru radnih mijesta, i onih "stalnih", politi?kih, militantnih. Kako su rekli, ?ini im se da moj koncept organizacije pada negdje "izme?u" ta dva. Ali to nije tako jednostavno:

Ja i te kako razlikujem lokalizovane radni?ki-izgra?ene organizacije (iako uvijek insistiram: radni?ki kolektivni savjeti su mnogo vi?e od "organa", oni su direktan odnos koji se stvara me?u ljudima, i koji je osnova svih budu?ih dru?tvenih odnosa, iako su njihovi poku?aji ?esto samo "trenutni"), i revolucionarno-izgra?enih, militantnih organizacija.

Ali ova razlika izme?u dva vida organizovanja koji se stvaraju kroz dva vida borbe: ekonomsku i politi?ku, ako je pro?eta odre?enim negativnim faktorima, te?i da postane vje?ta?ka podijela - i time izaziva mnoge komplikacije. Istorija lijevog komunizma, sa svojom podijelom na "savjetne komuniste" i "bordigiste", jasno ukazuje na to. (Za one koji nisu upoznati: "savjetni komunisti" - Njema?ka i Holandija - su stavili naglasak na "ekonomsku" borbu kroz radni?ke savjete; politi?ke partije su sve postajale izdajni?ke strukture, tako da su savjeti ostali glavno pozitivno iskustvo; "bordigisti" - Italija - su naglasili "politi?ku" borbu kroz "osvajanje vlasti od strane politi?ki organizovanih radnika", jer iskustvo savjeta je bilo kratkotrajno i bezna?ajno u toj zemlji.) Ja razumijem da se ICC vidi kao organizacija koja ujedninjuje ove dvije tendencije, ali mi moramo razumjeti jednu stvar: nije dovoljno samo da se ujedine dva razli?ita naglaska na dva "tipa" klasne borbe (ekonomski i politi?ki), nego da se stvori organizacija koja, ne ujedinjuje, nego prevazilazi ovu vje?ta?ku separaciju .

Stoga, va?no je i?i jedan korak naprijed i stvoriti kolektiv koji ?eli pretvoriti politi?ku borbu u ekonomsku (stvaranjem konstantne veze sa radnim mjestima i fakultetima, kroz akcijske komitete i sli?no), i, u isto vrijeme, pretvoriti ekonomsku borbu u politi?ku (inspirisanjem politi?kih zahtijeva tokom svakodnevnih "ekonomskih" borbi i kori?tenjem agitacije u svrhu inspirisanja solidarnosti i povezivanja radni?kih kolektiva).

Mo?da se ?ini da ?e uvijek negdje postojati grupa "pravih komunista / anarhista" (nazovite se kako ho?ete) koja ?e o?uvati organizaciju na svom mijestu, u "politi?koj borbi", koja ?e se posvetiti "svjesnom i strpljivom" gra?enju, ali ako ta grupa razmi?lja samo o svom "permanentnom" karakteru i izgubi vezu sa svakodnevnom borbom, ovo ne?e biti slu?aj. Ili ?e se raspasti i izgubiti ljude, ili ?e se zatvoriti u sekta?ki zacrtano i??ekivanje "slede?eg talasa" revolucija, za koji se ne zna kada ?e do?i. Te "dvije razli?ite potrebe me?u klasom" (misli se na ekonomske i politi?ke) ne bi se trebale tretirati kao takve, kao dve razdvojene tendencije, ?ak ni "objedinjene" u dvije direkcije revolucionarne organizacije koja ih prepoznaje.

To ne mo?e biti dovoljno. Mi ?ak vidimo kako samo klasno dru?tvo podr?ava ovakvu podjelu koja je za radnike, studente i nezaposlene su?tinski vje?ta?ka. Moramo stvoriti organizaciju koja prevazilazi tu razliku svojom namjerom da pomogne u izgradnji ne politi?ke organizacije sastavljene od radnika nego sveobuhvatnih radni?kih kolektiva koji istupaju sa politi?kim zahtjevima , i, istovremeno, stvaraju nove, bolje, prirodne odnose pozitivnog karaktera.

[Revolucionarna teorija]